logo
 

Prvih 450 godina

Zdenčina, mjesto jugozapadno od Zagreba

Petnaest minuta cestom ili tridesetak vlakom i već uživate u prekrasnim krajolicima sa pogledom na Medvednicu, Okić, Žumberačko i Samoborsko gorje, a kad je dobra vidljivost pogled puca do Zrinjske gore i Slunjskih brda.Tradicionalna obrada, ne baš plodne zemlje iziskuje puno upornog i strpljivog rada, ali zauzvrat svojim vlasnicima daje dovoljno za pristojan život. Obzirom da je u prošlosti ovaj kraj obilovao starim hrastovim šumama koje su pretežito još uvijek sačuvane tu je vrlo velika biljna i životinjska raznolikost. Zdenčina se ističe kao središnji dio Pokupskog bazena područja s bogatim poplavnim šumama hrasta lužnjaka i livadama te sa važnim močvarnim staništima poput ribnjaka Crna Mlaka, Draganići i Pisarovina kojima godišnje za vrijeme selidba prođe i zadrži se preko 25.000 ptica vodarica, a sama Zdenčina je dom za gniježđenje preko 16 parova roda.


Obzirom da je Zdenčina blizu Okića, koji je rub Samoborsko-Žumberačkog gorja, uz vrste ptica koje tamo obitavaju ili su preletnice, na širem području oko Zdenčine uključujući i Pokupski bazen nalazimo preko 200 vrsta ptica. Tu nalazimo i ostale vrste divljači poput srne, dabra, vidre, divljeg zeca, divlje svinje, divlje mačke i lisice. 


Oko tisuću stanovnika živi uglavnom urbano-seoskim načinom. Zbog blizine Zagreba i dobre prometne povezanosti sa ostalim dijelovima Hrvatske i srednje Europe Zdenčina je u zemljopisno idealnom položaju. Davno su to shvatili naši preci kada su naseljavali ovo područje. Tome u prilog govori i činjenica da su iz Zdenčine u prošlosti iselili uglavnom stanovnici koji su htjeli živjeti isključivo gradskim načinom života, a vrlo, vrlo rijetko da bi promijenili mjesto, a ne i način života. U ne tako davnoj prošlosti imamo primjera iseljavanja u npr. Slavoniju, pa opet povratka natrag, jer su uvidjeli da je u Zdenčini ipak lakše ostvariti „bolji život“. Migracije i iseljenja van granica Hrvatske bile su uobičajene početkom 20. stoljeća u Sjevernu Ameriku. Jako veliki broj stanovnika sredinom 20. stoljeća otišao je na privremeni rad u Njemačku, a manji broj je i ostao ili nastavio dalje put Amerike i Australije. Ipak, ove migracije nisu negativno utjecale na broj stanovnika jer je unatoč iseljavanju broj stanovnika od 1948. godine kada je bilo 588 stanovnika zbog stalnog doseljavanja, u 2011. godini narastao na više od tisuću, dakle udvostručio se, slično kao i u Zagrebu. Do prolaska željezničke pruge Zagreb-Karlovac stanovništvo je uglavnom živjelo od poljoprivrede, a tada se otvaraju mogućnosti zapošljavanja pojedinih žitelja na željeznici, a kasnije i drugim djelatnostima. Zanimljivo je da unatoč doseljavanju iz raznih krajeva ovdje žive gotovo isključivo Hrvati kao i prije 450 godina kada su prvi stanovnici doselili u Zdenčinu. 

A to je bilo davne…

1562. Da bi nam malo pojasnili uvjete života u tom periodu samo nekoliko kratkih crtica o tom vremenu. Petar II Erdödy je postao ban 1557. godine, u vrijeme najvećih bitaka za očuvanje Hrvatske od najezde Turaka. Godinu prije, 1556. pala je Kostajnica, a na Uni ostao je samo Bihać u Hrvatskim rukama, isturena utvrda sa skoro svih strana okružena Turskom vojskom. Naši preci hrabro su čuvali to područje, kako bi ostatak Hrvatske i Europe bio siguran od Turskih prodora. Obzirom da kraljevska vojska nije puno pomagala u obrani, sve se svelo na borbu Hrvata, pod vodstvom bana i nekolicine velikaša, za svoju domovinu. Karte iz tog vremena pokazuju kako je izgledala Hrvatska. Jadransku obalu držali su Mlečani, Istru, Rijeku i dio Gorskog Kotara Habsburška monarhija, a Turci su nadirali od 1463. kad je pala Bosna sve dublje u Hrvatsku.

To je Hrvatski živalj tjeralo da bude i vojnik i poljoprivrednik istodobno, jer ako nije bio spreman obraniti ono što je prigospodario, Turci i njihovi sluge učas su uništili ili oteli čitav urod. Kralj Ferdinad i sultan Sulejman I Veličanstveni sklopili su mirovni sporazum u subotu, 01. lipnja 1562. godine, kojim se Ferdinand I obvezao plaćati danak 30.000 dukata godišnje, a turska vojska neće haračiti po hrvatskom tlu. Još je dogovoreno da obje strane smanje broj vojnika u pograničnim utvrdama, te ostave samo izvidnicu i stražu. Kako piše u naselbenoj ispravi, koja je pisana u subotu 26.10.1562. godine, plemići Juraj stariji Šimanović, njegovi sinovi Petar i Nikola,te kumče Juraj mlađi Šimanović prvi su pridošlice od Bišća k banu Petru Erdodyu, koje je ovaj primio. Iza toga su se vratili natrag u Bišće, od kuda su sobom doveli "sto kuć Hrvata ...ki su od turske sile od Bišća uskočili i pri svićah i zvizdah u naše kraje prišli." Juraj Šimanović, Ivan Juratović i Martin Malčić spominju se poimenično kao prvi stanovnici na imanje bana Petra II Erdödyja, u šumovito mjesto Zdenčinu podno Okića u kojem je Ban živio.

Dozvolio im je Ban posebnom pisanom ispravom krčiti šumu uz oprost od svih daća u tri godine, dok će nakon izminuća tog vremena odavati vlastelinstvu godišnje tri pluga kroz dva dana na tjedan u vrijeme sjetve, te desetinu i daću poput drugih kmetova. Vrijedna spomena iz tog doba je potvrda plemstva koju su pokoljenja obitelji Šimanović sačuvala do današnjih dana u izvornoj kutiji i sa originalnim voštanim pečatom kako je dobivena od kralja Ferdinanda III. Ovo samo govori o silnoj ljubavi prema domovini i poštivanju tradicionalnih vrijednosti koje se u današnje vrijeme vrlo često smatraju arhaičnim i zastarjelim. Poštenje, vjernost i odanost osobine su koje moramo njegovati i razvijati u svim uvjetima i nikad ne smiju biti zapostavljene. Naselivši Zdenčinu naši stari imali su na novom imanju malo više mira, ali vrlo brzo za njima su stigli stari poznanici – Turci i njihovi sluge. Naravno da nisu poštivali potpisani mirovni sporazum već su vršili upade u unutrašnjost Hrvatske čak do Žumberka.

Kako bi spriječili stalne upade Turaka preko Kupe Hrvatski je sabor godine 1581. zaključio, neka se na Kupi utvrde Brest i Sredičko, gdje će Hrvatska uzdržavati stalnu posadu od 100 vojnika, uz to se neka u Letovaniću podigne tvrđa, u kojoj će boraviti ban sa svojom vojskom.

1592. Pao je Bihać, kapetan Josip Lamberg, koji je zapovijedao u Bihaću, predao je tvrđu 19. lipnja 1592. godine. Ne znamo kada su naši preci saznali za taj događaj, ali sigurno su bili vrlo nesretni.

1593. Turci su još žešće haračili po unutrašnjosti Hrvatske. Na jednom od tih upada Hrustan beg je 20. svibnja 1593. sa 3000 konjanika i 300 pješaka krenuo prema Jastrebarskom , a putem su razrušili i zapalili sela Zdenčinu, Vukovinu i Kupinec tako da su naši preci opet morali nakon 30 godina početi ispočetka graditi kuće i štale. No ni naši nisu ostali dužni. Mjesec dana kasnije spremio se Hasan paša za treću opsadu Siska. U pomoć su mu došli Turci iz Like, Klisa, Livna, Hercegovine, Gradiške, Cernika i Zvornika. Sa 20.000 vojnika došao je Hasan 15. lipnja 1593. na ono mjesto, gdje se danas nalazi Caprag. Ban Tomo Erdödy odmah je dignuo ustanak hrvatskoga plemstva. Isto tako je svoje čete sabrao grof Ruprecht Eggenberg, zapovjednik carske pomoćne vojske u Hrvatskoj. General Andrija Auersperg doveo je karlovačke arkibuzire, Petar Erdedy (brat banov) sakupio Uskoke i husare, Alban Grasswein doveo čete iz slavonske Krajine, a Đuro i Sigismund Paradeiser karlovačke i koruške mušketire.

Kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske i primakli se Sisku 22. lipnja. U susret im je pošao Hasan paša sa 10.000 biranih vojnika. Kod ušća rijeke Odre u Kupu u podne je došlo do kratke ali krvave bitke. Turci su bili hametom potučeni. Samo 400 ih je uspjelo pobjeći preko mosta. Svi drugi su poginuli u boju ili se utopili u Kupi i Odri. Trebalo je Turcima dvije godine da malo zaborave na to što ih je snašlo pod Siskom gdje su i naši preci dali svoj obol ovoj veličanstvenoj pobjedi Hrvatske vojske.

1595. Turci su upali opet u okićki kraj, i to posljednji put. Dočekali su ih podno Okića karlovački konjanici, žestoko potukli, a njih pedeset je našlo tu svoj grob, kako se to obično događa svim osvajačima, od Tatara, Turaka pa nadalje. Otada turska velesila opada, pa nisu više nikada provalili u naš kraj. Nadalje se Tursko brodišće u Gračenici, kuda su inače dolazile ove horde, koristilo u gospodarske, a ne više u ratne svrhe. I tako je život dalje od Turaka tekao mirnije nego dotad, ali nemamo podataka što se događalo u međuvremenu osim nekih priča i legendi. Tko, kada i odakle je doselio, što se dalje zbivalo, ostaju pitanja za buduća istraživanja. U ovom vremenu iz Zdenčine iselili su i neki stanovnici koji su kasnije postali znameniti i poznati u svijetu. Tako je Tomo Domin, kmet na Erdödyevom imanju u Zdenčini, odselio u Zagreb i 1758. godine uspio otkupiti svoju slobodu i postati slobodni građanin. Sa suprugom Jelenom, rođenom Čavlović imao je četvero djece od kojih su dvojica bili akademski obrazovani. Josip Franjo Domin (1754. – 1819.) često je boravio kod ujaka u Beču te je tamo nakon završene osnovne škole primljen u isusovački red. Nakon završetka studija radio je kao profesor fizike i matematike te filozofije na fakultetima u Pešti i Györu. Njegov mlađi brat Mirko Domin (1776. - 1848.) bio je od 1805. do 1836. godine profesor prava i dekan Pravnog fakulteta na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu. Stekao je istaknuto mjesto u povijesti hrvatske pravne znanosti, a potkraj službovanja stekao je i plemićku titulu sa predikatom Petruševečki, po posjedu Petruševec u Zagrebu.

1849. godine u Zdenčini je živjelo u 22 zajednice 328 stanovnika. Većina su bili organizirani u velike obiteljske zadruge, a plemići Šimanovići živjeli su u manjim obiteljskim zajednicama kakve su i sada uobičajene. Vidljivo je to iz broja ukućana po pojedinim kućnim brojevima. U tablicama koje se nalaze u prilogu predstavljamo po kućnim brojevima najstarijeg ukućana, koji je obično bio gazda zadruge i obveznik poreza, te podatke s kim se oženio i koliko je imao djece. Najstariji žitelj 1849. godine bio je Juratović Donji Mihalj (rođen 23.kolovoza.1775.).
Do 1880. godine živjelo je u Zdenčini oko 300 stanovnika. Od popisa 1880. do 1890. godine broj stanovnika je naglo porastao do 435, odnosno 1900. na 443, a pravi razlog je najvjerojatnije uvjetovan naseljavanjem zbog nove željezničke stanice. Izgradnjom željezničke pruge Zagreb – Karlovac koja je građena od 1863. do 1865. godine sagrađena je i željeznička stanica Zdenčina koja je bila jedna od ukupno četiri stanice na toj dionici (uz Zagreb južni kolodvor, Jasku i Karlovac).
Tada je naravno počeo i brži gospodarski razvoj cijelog kraja. Tako je 1880. radila pilana C. M. Turka u Crnoj Mlaki pogonske snage 65KS i kapaciteta 7000 m3 oblovine. Međutim na tom području izrađivala se i hrastova dužica, pa je sa željezničke stanice Zdenčina u Trst te godine otpremljeno 951.028 dužica. Da sve ne bude idealno opet se pobrinula priroda i kolodvorske građevine morale su se popravljati zbog jakog potresa koji je 1880. pogodio Zagreb i njegovu okolicu. Tako je kraj 19. i početak 20. stoljeća navijestio burne događaje kako u Zdenčini tako i u cijelom svijetu.
U 20. stoljeću razvoj mjesta tekao je usporeno jer su žitelji vječito bili u oporbi spram vladajućih u državnim asocijacijama.

1925. godine još uvijek Zdenčina pripada Okićkoj župi pa nakon nabavke novih crkvenih zvona, jer su stara završila kao repromaterijal za proizvodnju topovskih cijevi, srednjem zvonu je kumovao Josip Juratović iz Zdenčine, kućni broj 24.

1930. godine počelo je organizirano igranje nogometa. Klubovi NK Kupa i NK Jedinstvo preteća su današnje NK Zdenčina, a 1982. godine izgrađeno je igralište na čijem otvorenju je nastupio NK Dinamo iz Zagreba. Velik interes za ovu igru uvjetovao je osnivanje drugog kluba u Zdenčini NK SLOGA 1977. godine koji je djelovao kratko vrijeme.

1931. godine značajniji događaj je izgradnja pučke škole u Zdenčini i Okiću čiju je izgradnju kralj Aleksandar na prolasku vlakom kroz Zdenčinu darovao sa 50.000 dinara.

1939. godine HSPD „Klas“ imalo je zapažen nastup u Splitu. Bili su izvrsni pjevači i održali su se na okupu, te su 1940. godine i registrirali svoje društvo. Ratni vihor prekinuo je djelovanje HSPD „Klas“ i tek 1976. godine okupila se generacija koja je počela kao folklorna skupina, te je kasnije obnovila i pjevačko društvo koje je imalo nastup u KD Lisinski.

1952. godine mještani Zdenčine osnovali su DVD Donja Zdenčina koje djeluje i danas. Sagradili su vatrogasni dom koji koriste svi mještani za društvena okupljanja.

1954. godine negdje na svadbi u Zdenčini boravio je poznati američki sakupljač narodnih pjesama i običaja Richard G. „Dick“ Crum te je ostao fasciniran Zdenačkim drmešom, tradicionalnim plesom koji se u to vrijeme bitno razlikovao od drmeša iz drugih mjesta.

Napravio je notni zapis te ga 1956. godine predstavio na Univerzitetu za narodne plesove u SAD-u. Pošto je bio programski direktor Festivala narodnih plesova u St. Paul Minnesota, a bio je koreograf i tehnički savjetnik s Duquesne University Tamburitzans dugi niz godina, najprije kao plesač, zatim kao koreograf i tehnički savjetnik uvrstio je Zdenački drmeš na sve smotre folklora u Sjevernoj Americi. Nažalost, umro je 2005. godine i nismo mu mogli za života pokazati zahvalnost za predstavljanje našeg mjesta u svijetu, ali to ostaje naša obaveza u budućnosti.

1961. godine župa Sv. Marije pod Okićem je podijeljena i mještani Zdenčine potpomognuti pojedincima iz okolnih sela koja pripadaju novoj župi počinju izgradnju nove crkve koju su uspješno okončali. Stvaranjem samostalne Hrvatske osnovano je lovačko društvo koje je za vrijeme dotadašnjeg režima bilo zabranjeno iz političkih razloga.

2010. nakon 40 godina čekanja Zdenčina je modernim ulazom na auto-cestu priključena u prometni sustav Hrvatske, tako da smo ovim činom ostvarili veliki korak u budućnost.

Toscana CMS powered by www.aktiv-marketing.hr